Lost in a colorful autodestructive world...

petak, 13.08.2010.

Once, there was a place...

Where I was unhappy, but in the same time, so happy. Where I was vulnerable, yet so strong. Place that some would call dangerous, while it was a safe resort to me. Place that I loved much more than I hated. Now... that place is gone. Shattered. Destroyed. But that's just life, I guess… These are the final words on a lonesome funeral of that place. It may be gone. But it will never be forgotten. With all its good and bad things… In the end… only love remains. R.I.P Autodestructive Doll

- 05:23 - Komentari (4) - Isprintaj - #

četvrtak, 21.01.2010.

And I don't know how I'm meant to feel anymore...

- 12:20 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 06.10.2009.

I am a mortal man, but I'm not fallen, I'm not broken…I am a mortal man, but I'll hold tight to my believes now…

Ne znam koliko mogu napisati. Pisala sam post, pa brisala, pisala, pa brisala, pisala, brisala, i tako iznova i iznova. Ne mogu pisati previse jer imam osjecaj da cu se otkriti. Ma, necu radije nista. Hehe… Uglavnom… Recimo da nisam u mogucnosti cesto dolaziti na blogove, barem ne jos sada na neko vrijeme. I s time sve odlazi kvragu. Trebaju mi ti blogovi. Treba mi sve to. Kada je postojao forum, on mi je davao veliku samokontrolu. Sama… sama sam slaba, priznajem. Ma odrzavam ja tu nekakvu blesavu tezinu, koja recimo nije prelosa, ali nije ni ono sto stvarno zelim. I necu se zavaravati. I necu se tjesiti. Ovo nije ono sto zelim. Slaba samokontrola nije opravdanje da prihvatim stanje koje nije ono sto iskreno zelim. Da, slaba sam… Da, samokontrole nema… Da, dopustam si hranu koju prije nikada ne bih. I da, usprkos svemu tome, ipak zelim jos uvijek ono sto i prije. Razlika je jedino u smanjenim frustracijama i vecim prihvacanjem trenutacnog stanja. Mozda zvuci dobro, no mislim da je bas to razlog tako slaboj samokontroli. Nisam dovoljno frustrirana da bih se pokrenula i ucinila nesto da umanjim te frustracije… Ne znam kako ce ici dalje. Kako cu dalje… Ali znam da ne stajem. Ne smijem stati. Ne smijem prihvatiti manje od onoga sto stvarno zelim. Ne smijem si dopustiti poceti prihvacati normalno stanje. Jednostavno ne smijem. Jer to nije ono sto duboko u sebi uistinu zelim… Cemu se zadovoljiti necim losijim ako znam da mogu imati nesto bolje? Ako znam da mogu imati ono sto zelim. Mogu. Samo mi fali malo vise samokontrole i truda. Samo mi fali malo vise zelje. Zvuci li glupo da zelim zeljeti 45kg onako jako kao sto sam to prije zeljela? Jer onda sam to zeljela tako jako da sam nesto i poduzimala po tome pitanju. Sada? Sramota… Postala sam prepasivna. Leptirice <3

- 22:27 - Komentari (9) - Isprintaj - #

petak, 28.08.2009.

I suck...

very very much. Jedem. Najnormalnije. I suck... Nemam drugih rijeci. Sram me je, ali eto, priznajem vam ipak. I suck. I suck. I suck. Trebam se maknuti iz ove okoline da bih mogla pustiti svoju bolest s lanca. Jos par dana...

- 19:17 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 17.08.2009.

I will battle for the sun...

Svi podbace prije ili kasnije. Sranje. Ovo su samo neke od meni dragih poznatih cura koje su najprije dosle do odredene mrsavosti, da bi se zatim kasnije vratile na staro. :( Hanna Beth Razlika se mozda bas i ne primjecuje na ovim slikama, ali meni se vidi da se udebljala, pogotovo dok gledam kroz starije i novije slike. Nije se sada nesto jako udebljala, ali ipak vidim da se je. Jessica – The Veronicas Bila mi je predivna. I sada mi je lijepa, ali nema to nesto sto dolazi s mrsavoscu. Desna. Lijeva. I naravno… Mary Kate Mislim da tu nemam sto za pisati, sve vam je jasno. Zao mi ih je. Ne mogu sa sigurnoscu reci jesu li sve od njih imale ili ne neki poremecaj u prehrani(jer nigdje nisu potvrdile), ali ipak suosjecam s njima. I… ne zelim biti jedna od njih. Na staro se nisam vratila. Ali nisam ni u svom "najboljem" stanju od prosle godine. Za sada. Ali biti cu. Vidjet ce da hocu. Nisam slaba. Iako moja slabost njima znaci snagu. A moja snaga njima znaci slabost. Bolest. Hah... Sve je samo stvar interpretacije.

- 13:05 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 30.07.2009.

Hurting everybody, hurting myself...

Osjecam se normalno. Izgledam normalno. I mrzim normalno… No, ne znam kako se u isto vrijeme mogu osjecati normanlno i ipak ne bas posve normalno. Ma…mislim da nemam pojma kako se osjecam. Moji me gledaju u nenormalnom svijetlu. Ok, ne kao da sam luda, ali primjecuju da se ne hranim onako kako oni smatraju normalnim. Glupost. Tko su oni da definiraju normalno? Sto se mene same tice, ja se hranim normalno. Normalno prema mojim standardima, a takvo normalno nije dobro. Nije dobro niti njima. Ali recimo da je prihvatljivo. I meni je kako-tako prihvatljivo, na odredeno vrijeme. Kompromis sa obje strane. A oni to ni ne shvacaju. Ne vide taj kompromis. A tjeraju me na veci. Ne pali. Nista vise ne pali. Dosta mi je toga da radim sve samo da oni budu sretni. Gdje sam tu ja? I ja zelim biti sretna. Na veci kompromis ne pristajem. Ne odricem se cijele svoje srece. I oni me ne mogu na to prisiliti. Zao mi je ako vas boli. Boli i mene. Haha... Ne. Zao mi je sto mi nije zao...

- 11:23 - Komentari (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 06.07.2009.

So now who's gonna cry for you?...

Jos 2 dana i praznici za mene pocinju. Manje stresa, a uz to i manje zivciranja zbog glupih stvari (tipa decka i ljubavi)... Vec sada se osjecam sretnom. A dok sam sretna, obicno nemam inspiracije za pisanje posteva, pa eto, tako ni sada. Ali samo da vise ne bude onaj prosli post prvi ovdje, vec me zivcira... :D A mrsavljenje... Kako god vam islo, uvijek imajte na umu... Edit: 3:35h Bas se osjecam sretno... :) Naslonjena na prozor i sretna. Ni zbog ceg posebno. I sjetila sam se bas kako sam prije nesto manje od godinu dana, tocnije, proslo kasno ljeto, pisala u jednom postu da cu jednoga dana sjediti sretna na prozoru. Eto, sada sam sretna i na prozoru, ali ne zato sto sam mrsavija, kako sam to onda pisala da cu zbog toga biti, nego... ne znam. Jednostavno jesam. Sretna. :) Heh, zar je stvarno moguce da me do sada faks toliko mucio sa stresom i svime time, sto se onda sirilo na moje opcenito raspolozenje?... Ne znam i nije uostalom bitno. Sada sam sretna. Sretna, sretna, sretna, i uzivat cu u tom osjecaju dok traje. :)

- 19:59 - Komentari (15) - Isprintaj - #

subota, 27.06.2009.

Wasn't it me you didn't want, wasn't it me who was hanging on?...

Idealista u meni uskoro umire. Za 7 sati dobiva presudni udarac. Za otprilike 22 sata iskrvarit ce do kraja. Biti cu sretna na drugaciji nacin. Sreca je ionako samo relativan pojam. Biti cu sretna ako se uvjerim da sam sretna. Osjecam da hocu. Ne, ne govorim o mrsavljenju. To se ipak nastavlja i dalje. :) Dobila sam jucer sokirani komentar da sam smrsavila. Sto da vam kazem…dan koji mi je bio uzasan preokrenuo se za 180 stupnjeva. Ja iskreno ne vidim razliku na sebi. Nisam sigurna ima li je uopce, no, nema veze…Barem za nekog drugog ima. Heh, djeluje. Vec se osjecam sretnije. Sutra cu u ovo vrijeme biti sretna bez obzira na sve. Dosta je bilo patetike. P.S. Komentiram vas sutra. :)

- 01:22 - Komentari (12) - Isprintaj - #

nedjelja, 21.06.2009.

Empty words can't fix a broken heart...

Hodam po stanu u bijeloj haljini kako bih se osjecala cisto. Sto nisam nimalo… Crtam srca po knjigama iz kojih bih trebala uciti. Puno cijelih srca, da zaboravim na svoje slomljeno… Potrebna mi je casa optimizma, ali prelijena sam da odem do kuhinje po nju. Ni ne trudim se dici… Gledam u knjigu, i slova i rijeci koje citam gube svoj smisao. Poprimaju oblik umarajucih misli iz moje glave… Pogled mi klizi po sarenoj sobi, boje oko mene trebale bi me veseliti. No zasto sam onda vecinom tako tuzna u njoj?...

- 19:15 - Komentari (8) - Isprintaj - #

utorak, 09.06.2009.

It all fades away...

Tuzna sam. Jako. Mogu normalno funkcionirati pred drugima. Dolazi samo od sebe. I bolje… i za njih i za mene. Ali, fascinantno mi je kako iste sekunde nakon sto prekinem razgovor s nekim, iste sekunde kako netko okrene leda i nastavi svojim putem, sva se tuga vrati brzinom svjetlosti. Ne veseli me ni mrsavljenje. Nista. Tupa na sve. Osjecam kao da sam izgubila jedan veliki dio sebe. Ako sam ga ikada uopce mogla tako zvati... Kako god, osjecam otrgnute organe unutar sebe. Osjecam jednu supljinu sa lijeve polovice tijela. Slucajno je sto se srce nalazi bas u tom podrucju, i ovo ne govorim sarkasticnim tonom. Doslovno tako osjecam, nedostaje mi lijevi dio tijela. No, nije sve tako crno, mogu reci da mi je, eto, lijeva noga ipak ostala, osjecam ju jos. Ah… smijem se sama sebi dok odmahujem glavom nad ovim glupostima koje tipkam. A tko je ona? Ona je jedna moja prijateljica. I nije sve tako crno kao sto sam onda dozivljavala, ma, trenutno mi je svejedno. To mi vise uopce nije bitno. Imam toliko stvari i briga u glavi da vise ne znam na sto da se prvo okrenem…

- 09:57 - Komentari (8) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.